Mekteb

Islam je vrhunski čovjekov izraz

Mr. Mustafa Prljača

Čovjek se u svome životu na Ovome svijetu manifestira kroz više vidova izražavanja: kroz društveno-politički, ekonomski, kulturni, naučni, umjetnički itd., i zbir svih tih njegovih manifestacija u cjelini oslikava njega, njegovu ličnost, kojom on "popunjava prazninu" Ovoga svijeta. Čovjek svoju misiju u cijelosti i može vršiti samo punim aktiviranjem svih potencijala kojima raspolaže i primjerenim popunjavanjem svih oblika svoga izražavanja. Uprotivnom, ta će misija biti manjkava ili će se pretvoriti u svoju suprotnost, kada će se čovjek suočiti sa strašnim posljedicama iznevjeravanja emaneta kojeg je preuzeo, iznevjeravanja povjerenja koje mu je ukazao svevišnji Bog.

Postojanje i nije ništa drugo do izražavanje sebe u životnoj stvarnosti. Kako islam želi obuhvatiti cijelu čovjekovu ličnost, te, sljedstveno tome, oblikovati i njegovu životnu stvarnost, urediti je prema svojim vlastitim načelima, to se on i ne može svesti samo na obrednu komponentu, poput drugih religijskih sistema. Obredne radnje imaju samo tu funkciju da čovjeka održe vezanim za Boga, da u njemu potiču pozitivna strijemljenja, a zapušuju negativna, i da ga duhovno održe u kondiciji i zdravlju.

Islam od čovjeka traži da se izražava kroz sve oblike koji su primjereni ljudskoj vrsti, da se maksimalno angažira na društvenom planu, te da taj njegov angažman bude sukladan općoj intenciji islama, tj. da bude posvećen postizanju čovjekove individualne i društvene sreće. Takav čovjekov angažman islam je proglasio pokornošću Bogu, ibadetom, borbom za afirmaciju dobra, a suzbijanjem zla, što je i jedan od smislova čovjekova postojanja. Takvim izražavanjem svih onih slojeva svoga bića čovjek produžava i vlastitu trajnost na Ovome svijetu, budući da on ovdje traje onoliko koliko traju i svi oni pozitivni učinci koje ostavi iza sebe, ili koje je uzrokuje svojim djelovanjem.

Jedan veliki ashab Božijega Poslanika, a.s., Ebu Derda', u dubokoj starosti je pošao posaditi sadnicu badema, pa kada su mu prigovorili da je to besmisleno, s obzirom na njegovu životnu dob, na to da će badem tek poslije više godina početi davati plodove, kad njega više neće biti među živima, rekao je: "Neću imati ništa protiv da meni pripadnu sevapi (nagrada) od njega, a drugima plodovi kojim će rađati!"

 

*****

Musliman teži postignuću vječnog užitka (Ahiret), a ne privremenog, trenutnog, prizemnog. Stoga čovjek svoje vrijeme i treba ispunjavati onim sadržajima koji će mu život na Ovome svijetu učiniti lijepim i smislenim, koji će svojom zastupljenošću u životnoj stvarnosti učiniti veoma ugodnim ambijent za življenje, te na temelju kojih će postići i vječitu sreću na svijetu u koji će pristići po odlasku s Ovoga svijeta.

Čovjeku je dodijeljen ograničen broj trenutaka koje će provesti na Ovome svijetu i stoga je dužan voditi računa o tome kakvim sadržajima će ispuniti te trenutke. Treba moliti Boga da mu na trenutke njegova života spusti Svoj blagoslov, jer se dešava da samo jedan trenutak, kojega blagoslovi Bog uzvišeni, čitav čovjekov život izmijeni iz temelja.

Trenuci koje čovjek provede na Ovome svijetu i nisu ništa drugo do slova i riječi kojima ispisuje svoju vlastitu knjigu, knjigu svoga života, sa čijim sadržajem će se susresti u Danu polaganja računa pred Allahom. Bit će to i čovjekov prvi susret sa samim sobom, kad će se vidjeti u cjelini, suočiti se sa svakim detaljem svoga života i kad će uzviknuti: "Kakva je ovo knjiga, ništa ni malo ni veliko nije propustila, sve je nabrojala!?" (El-Kehf, 49) U njemu će tada, kažu učenjaci, zamrijeti svaka želja da opovrgne bilo šta od onog što će naći u toj knjizi. Zapravo, ništa neće moći opovrgnuti, jer je knjigu ispisivao vlastitim rukopisom, tj. sadržajima kojima je ispunjavao vrijeme koje je proveo na Ovome svijetu.

S obzirom na to, kur'anski ajet: "I ono što je beskorisno izbjegavaju!" (El-Mu'minun, 3), kojim se definiraju uže karakteristike istinskih vjernika, treba shvatiti i kao poziv za izbjegavanje svega onoga što je beskorisno za čovjeka i društvo.

Prema tome, vrijeme je osnovni kapital čovjekove sreće i na Ovom i na Budućem svijetu.

"Kada bi čovjek svaki svoj udisaj trošio u nečemu što Bog voli propuštajući pritom ono što On voli više, bio bi rasipnik (svoga vremena), a kakvim bi se tek imao smatrati kad bi svoje vrijeme trošio na nešto beskorisno. Kakav bi pak bio kad bi svoje vrijeme trošio na nešto što bi izazivalo srdžbu njegova Gospodara?!"[1]

Ljudi iz prve muslimanske generacije, koja je i najuzoritija generacija ljudi općenito, kada bi se rastajali prakticirali su pri rastanku proučiti suru "El-Asr", u kojoj se uzvišeni Allah zaklinje "hujećim vremenom" (asr), tj. vremenom koje neprekidno teče, koje se ne zaustavlja, koje iz budućnosti dotječe uvijek u istoj količini, ni sat više, ni sat manje, i odmah odlazi u prošlost... Bili su svjesni da čovjek dobija samo one trenutke od te količine vremena koje ispuni "istinskim vjerovanjem" i "djelovanjem u skladu s objavljenim načelima", da je svo vrijeme koje im promakne izvan toga "izgubljeno", da su time, doista, na gubitku.

 

*****

Bilo je ashaba, ljudi koji su imali rijetko povoljnu priliku da neko vrijeme svoga života provedu sa Poslanikom, a.s., koji su nastojali doslovno svaki trenutak svoga života provesti u punoj svijesti o Bogu, u punoj pokornosti Bogu, koji su nastojali svaki trenutak oplemeniti onim sadržajem koji su smatrali da je najprimjereniji tom trenutku. Primjer jednog takvog pristupa jest čuveni ashab Imran ibn Husajn. On je izabrao takav put nakon što je upitao Poslanika, a.s.: "Božiji Poslaniče, zašto naša srca, kada smo u tvojoj blizini, budu tankoćutna i nježna, nimalo vezana za Ovaj naš svijet, baš kao da neposredno gledamo u Ahiret, a kada odemo od tebe i sastanemo se sa svojim ženama, djecom i ovosvjetskim stvarima, zaboravimo sebe..!?", i nakon što mu je Poslanik na to odgovorio: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada biste permanentno ostali u onom stanju u kakvom se nalazite kada ste u mojoj blizini, sa vama bi se meleki rukovali očevidno, no - malo ovako, malo onako!"

Vjernik je, dakle, dužan sobom ispunjavati prostor i vrijeme koji su mu dodijeljeni, oplemenjivati i jedno i drugo, proizvoditi vrijednost i dobro, oslobađati ono najljepše što nosi u sebi čime ga je Gospodar njegov obdario. Ne smije se povlačiti iz životne stvarnosti, jer ako on tu stvarnost ne bude uređivao prema onome što je ljudima, kao milost, došlo odozgo, sa Plemenitih Visina, posredstvom Objave, uređivat će je drugi, koji nemaju dovoljno znanja, prema onome kako im se nahodi, na šta ih navode njihovi porivi, a što, svakako, neće biti blagoslovljeno od Boga, što će imati vrlo ružne posljedice po čovjeka kao takvoga.

Upravo su današnje generacije ljudi svjedoci jedne takve orijentacije, orijentacije koja u sve većoj mjeri odstupa od programskih načela koja je Bog ljudima stavio u obavezu. Ta orijentacija širom otvara vrata onom najnižem i najprostijem u čovjeku i stoga na sceni imamo sve izraženije prisustvo upravo te vrste ljudi: oni su najpopularniji, oni su najbolje plaćeni, oni imaju bogatstvo i utjecaj, njihova riječ sve više postaje mjerilo među svijetom, njihovo ponašanje društvena norma. Ali, to za posljedicu ima ubrzano kvarenje ljudske vrste, svođenje čovjeka na samo jednu njegovu komponentu, spuštanje čovjeka do razine životinje, razvijanje u njemu životinjskih ćudi.

"Poziciju koja je imanento životinjska i u kojoj se isključivo zadovoljavaju strasti, zauzimaju notorne neznalice (džuhhal)", kaže veliki učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje. "Između ove kategorije ljudi i ostalih životinja razlika je samo u tome što oni imaju uspravan hod i što umiju govoriti. Sve njihove težnje završavaju se s postizanjem onoga na čemu insistiraju njihove strasti, bez obzira kojim se putem stizalo do toga. Njihove duše su životinjske. One nisu prešle tu razinu i nisu se uspele do nivoa kojeg karakterizira čovjek, a kamoli da su dosegnule stupanj meleka. Njihovo stanje je isuviše bijedno da bi bilo spomena vrijedno. Tu se oni razlikuju među sobom onako kako se razlikuju i životinje čiju ćud nose u sebi.

Duša nekih od njih jest pseća. Ovakva duša, ukoliko naiđe na kakvu crkotinu koja bi mogla zasititi i hiljadu pasa, zasjest će na njoj i braniti je od ostalih pasa, i zalajat će na svakog psa koji joj se primakne. Ostali psi moći će se primaći crkotini samo ako nju prisile i nadvladaju. U protivnom, takva duša niti ijednom psu neće dopustiti ništa od te crkotine. Ako nasrneš na nju, ona dahće, a ako je i pustiš, ona opet dahće. Ako joj dadneš hrane, ona maše repom i kruži oko tebe, a ako joj uskratiš hranu, ona će zarežati i zalajati na tebe.

Među njima ima i onih čija je duša magareća, stvorena samo za krmu i težak rad. Takvu dušu sve što bolje hraniš, ona sve bolje radi. To je najmutavija životinja, najzatomljenijeg uma. Bog Uzvišeni stoga i upoređuje onoga kome je povjerio Svoju Knjigu, pa on nije bio svjestan njene vrijednosti, nije razumijevao njene propise i nije živio po njoj, sa magarcem, a s psom upoređuje pokvarena učenjaka kojemu je On podario znamenja Svoja, pa se on izmigoljio iz njih i potpuno prilegnuo k zemlji, povodeći se za strastima svojim. U tim primjerima se kriju veličanstvene tajne, međutim ovo mjesto nije pogodno za njihov spomen.

Duše nekih od njih su zvjerske, agresivne. Ova kategorija je jako sklona napadati ljude i potčinjavati ih sebi koliko god je u stanju. Takvo ponašanje od njih zahtijeva njihova ćud, baš kao što ćud upravlja postupcima zvijeri.

Oni koji tumače snove svoja tumačenja upravo temelje na ovoj sličnosti, na ovoj srodnosti, pa u skladu s tim objašnjavaju smislove snova u kojima čovjek usnije dotične životinje, bilo da se one nalaze u njegovoj kući, bilo da bude izložen njihovu napadu. Oni su u tome potpuno u pravu. Mi osobno, kao i mnogi drugi, u tom pogledu imamo mnoštvo vlastitih iskustava. Tumačenja tih snova u cijelosti su bila sukladna osobama koje su pri sebi imale ćud dotične životinje. Pred Bitku na Uhudu Božiji Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, sanjao je"krave koje se kolju". Oni koji su poginuli u toj bici preklani su od strane nevjernika. Krave su najkorisnije životinje na zemlji. Pomoću njih se zemlja kultivira i biva plodonosna, a one same su pitome i od njih mnogo koristi ima. Krotke su i pokorne, idu putem kojim se vode, nisu jogunaste. Omer ibn el-Hattab je usnio horoza kako ga je tri puta kljucnuo, pa ga je Ebu Lu'lua toliko puta ubo nožem. Horoz simbolizira opakog stranca.

Ima i ljudi čija je ćud ćud svinje. Takva ćud će proći pored lijepih i čistih stvari i neće svratiti na njih, a kad, primjerice, čovjek ustane s mjesta na kojem je obavio nuždu, ta ćud će pojesti ono što je ostalo iza njega. Takvi su mnogi ljudi. Čuju nešto od tebe pa od svega lijepoga oni vide samo mnoštvo ružnoga. Stoga oni i ne pamte lijepe stvari i ne prenose ih, jer im nisu primjerene. Međutim, ako oni vide nešto nedolično, ili čuju nešto sramotno, njima to pričinjava zadovoljstvo, budući je primjereno njihovoj ćudi. Njima to biva poput voća, i samo je to ono što oni prenose.

Neki imaju ćud pauna. Oni poznaju samo gizdanje i kićenje perjem. Izvan toga oni ništa drugo ne poznaju.

Najljepša ćud među životinjskim ćudima jest ona koju imaju konji. Konji su životinje s najplemenitijom dušom i njihova ćud je najčestitija. I sitna stoka, također. Svako ko u sebi osjeća naklonost prema nekoj vrsti životinja, on dijelom i poprima njene ćudi i njene sklonosti (huluk). Ukoliko još jede meso te životinje, sličnost tim biva još izraženija, jer onaj koji nešto jede sličan je onome što jede. Iz tog razloga je Bog i zabranio jedenje mesa zvijeri i ptica grabljivica, budući da bi onaj ko bi jeo njihovo meso poprimao njihovu ćud i postajao blizak njihovim dušama. A - Bog najbolje zna!

Htio sam kazati: ova vrsta ljudi nema drugih svjedoka doli poriva svojih duša i svojih strasti. Izvan toga oni apsolutno ništa drugo ne poznaju!"[2]

 

*****

 

Najveća kulturna baština ljudske vrste jest ona koju su u naslijeđe ostavili Božiji poslanici. Odricati se toga naslijeđa - ono što upravo čine današnji nosioci civilizacije - znači lišavati se vlastitog korijena. Čovjek, naime, ne može postići sreću, ni spas ni na Ovome ni na Budućem svijetu osim zastupanjem onoga s čime su dolazili vjerovjesnici, čemu su pozivali ljudsku vrstu, tj. propisima vjere, u šta primarno spada pitanje dopuštenog (halal) i zabranjenog (haram). U svemu tome poslanici su mjerilo - ispravnost riječi i postupaka mjeri se prema njihovim riječima i postupcima, a ne prema riječima i postupcima nekoga drugog. Oni koji slijede ispravan put (mu'minun) i oni koji su u zabludi (kafirun) upravo se i razlikuju po tome da li slijede poslanike ili ne. "Šta ti misliš o onome bez čije bi se upute, ako bi samo na jedan trenutak ostao bez nje, tvoje srce iskvarilo i postalo poput ribe izvađene iz vode i metnute u tiganj. Eto vidiš, stanje čovjeka čije se srce odvoji od onog s čime su došli poslanici, jest poput takvoga, čak je i gore, no to može osjetiti samo živo srce, budući da mrtvaca rana ne boli!"[3]

Postupanje današnjih generacija onih koji na ovim prostorima baštine vjerovjesnička učenja, tj. muslimana, nažalost znatno odudara od tih učenja, što znači da je došlo do deformacije i u njihovome duhu. Ta, postupanje i nije ništa drugo do ispoljavanje sebe, pokazivanje onoga što je skriveno u duši. Uslijed dugotrajnog konzumiranja tuđih sadržaja i usvajanja tuđih vrijednosti, baštinici vjerovjesničkih učenja su sve više zaboravljali i zanemarivali ono čega su baštinici, a iz njihove životne stvarnosti sve više su nestajali islamom nadahnuti oblici postupanja, pa se tako i među njima raširila pokvarenost u širem smislu te riječi.

Naime, riječ pokvarenost (ar. fisk, fusūk), uglavnom se odnosi na kršenje Božijih zabrana, dok se riječ neposluh (ar. masijeh) uglavnom upotrjebljava za neizvršavanje Božijih naredbi, premda se, kada se upotrjebljavaju odvojeno koriste i u jednom i u drugom značenju. Stoga smo svjedoci da i muslimani, svojim vlastitim postupcima, proizvode sadržaje koji su oprječni onima koje nalaže islam i time opću društvenu stvarnost čine još bremenitijom, a život ljudske vrste još tegobnijim i ispraznijim.

Tako je i među njima mnogo samoubica, premda islam strogo zabranjuje jedan takav čin i najavljuje bolnu patnju za onog ko ga poduzme; mnogo je ubica, iako je Kur'an jasno kazao da onaj ko nepravedno ubije čovjeka kao da je pobio sve ljude svijeta; mnogo alkoholičara, premda je Poslanik, a.s., prokleo svakog onog ko sudjeluje u njegovu konzumiranju i doprinosi njegovoj upotrebi; mnogo onih koji drugima čine nasilje i pored jasno izrečenih kur'anskih riječi: "Neka je Allahovo prokletstvo na nasilnike!" (Hūd, 18); mnogo nemoralnih i razvratnih, koji se tako ponašaju i u javnosti, bez imalo sustezanja, iako izvanbračni seks i ono što vodi k njemu u očima islama spada u najstrožije zabranjene stvari - "I ne približavajte se nemoralu, bio on javan, ili tajan!" (El-En‘ām, 151) - koje očevidno narušavaju poredak svijeta, dovode do poremećaja i, na koncu, do propasti. Naime, po svojoj opasnosti i lošim posljedicama, on dolazi odmah poslije ubistva. U Kur'anu je rečeno: "I oni koji, pored Allaha, ne prizivaju drugoga boga, ne ubijaju nepravedno, i ne čine blud..." (El-Furkān, 68) Još je rečeno: "I ne približavajte se bludu - to je, doista, razvrat i ružan put! (El-Isrā', 32)

Prema tome, pokvarenost se nalazi u samom tom činu, u njegovoj suštini. Stoga se on negativno odražava i na samu psihu, čak i kod mnogih životinja. Buhari u svom Sahihu bilježi slijedeće riječi Amra ibn Mejmuna el-Evdija: "U prijeislamskom periodu ja sam vidio majmuna koji je počinio blud s majmunicom, pa se sakupilo mnoštvo majmuna i oni su ih gađali kamenjem sve dok ih tako nisu usmrtili!"

Kur'an takvo nešto karakterizira kao "ružan put", dakle kao put propasti, nevolje i bijede, ali i put patnje, poniženja, velike nesreće na Ovome svijetu i strašne kazne na Ahiretu, dok se oni za koje se kaže da idu putem uspješnosti, opisuju kao oni koji, pored ostalog, "čuvaju svoje polne organe" (El-Mu'minun, 1-5). Dakle, oni koji ne čuvaju svoje polne organe, sigurno neće, u konačnici, biti uspješni!

Uprkos tako jasno izraženom stavu islama prema bludu - toj pošasti savremenog doba, veliki broj muslimana naših prostora uzeo je, nažalost, aktivnog učešća u njoj. Umjesto energične borbe protiv nje, sa punom sviješću o njezinoj pogubnosti, oni su je prihvatili kao svoju vlastitu orijentaciju, kao svoj bitan izraz. Isti je slučaj i s upotrebom narkotika, ponašanju u sredstvima javnog prijevoza, u saobraćaju, u komšiluku, u međusobnim odnosima... Tako se narod koji baštini najuzvišenije ljudske vrijednosti, koji bi trebao biti nosilac najviše kulture, koji je na historijsku pozornicu izveden da bude "svjedokom protiv ostalih ljudi", da bude nada čestitih ljudi diljem svijeta, da svojom pojavom pokazuje do kako visokog stupnja se čovjek može uzdići i koje sve mogućnosti stoje pred čovjekom, doveo u situaciju da se slijepo povodi za postupcima onih koje Kur'an naziva "nerazumnima", odnosno "blesavima"!

Muslimanski narod ovih prostora, prema tome, mora snažno poraditi na razvoju svog islamskog identiteta, na oživljavanju svih onih zamrlih oblika svog ispoljavanja koji su krasili i njih i sredine koje su naseljavali, i koji su kod njihovih komšija drugih vjera izazivali divljenje i poštovanje. Moraju iznaći efikasan način za ponovno zaživljavanje tih, islamskih, oblika ponašanja u stvarnosti života koju žive. To će ih, svakako, vratiti svrsi zbog koje su i izvedeni na historijsku pozornicu, ali i učiniti ih nadom mnogima koji ne vide nikakva izlaza iz tame u koju sve dublje tone ljudska vrsta. Uprotivnom, neće imati razloga za svoje postojanje i bit će sklonjeni ustranu.

Ova knjiga je korak u tome pravcu.[4] Nadamo se da će je slijediti i druge slične knjige, koje će na primjeren način muslimane podsjećati na vrijednosti koje su njihove, a koje su u velikoj mjeri zanemarili, knjige koje će pojašnjavati ljepotu tih vrijednosti i upoznavati ljude s njihovim bitima i korisnostima.

U stranicama koje slijede ukratko smo predstavili neke manifestacije islama koje je u svome životu zastupao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i svi dobri ljudi poslije njega, sa nadom da se one nađu i u životnoj stvarnosti naših muslimana, da ti sadržaji ispune njihove živote, njihove domove, mahale i sredinu u kojoj žive, jer upravo ti sadržaji čovjeku pridonose sreću i na Ovome i na Budućem svijetu.

Želimo da svaki onaj ko pročita ovu knjigu svoje ponašanje uskladi s onim što je našao u njoj, da se prepozna u onome što mu je ona kazala i da primi njene pouke, onako kako se prima sam islam - iskreno i s punom privrženošću.

Ebu Sufjan ibn Haris, čovjek koji je u Bici na Bedru bio na strani pagana i koji je tom prilikom ugledao "bijele jahače na bedevijama" koji su ispunjavali prostor između neba i zemlje, kako je to rekao po zlu čuvenom Ebu Lehebu, obavještavajući ga o lošem ishodu te bitke, na kraju je, okružen svojim uplakanim ukućanima, u zadnjim trenucima svoga života, rekao: "Ne plačite za mnom, jer ja, otkako sam primio islam, nisam počinio ni jedan grijeh!"[5]

Zanemariti neku od vrijednosti s kojima nas upoznaje ova knjiga, postupiti suprotno od onog što ona otkriva, bit će čovjeku samo još jedan grijeh!

 


 

[1] Ibn Kajjim el-Dževzijje, "Tehzīb medāridži-s-sālikin", El-Mekteba el-kajjima, Kairo 1955., str. 241.

[2] Ibn Kajjim el-Dževzijje, "Tehzību medāridži-s-sālikin", Kairo, 1955., El-Mektebetu el-kajjima, str. 211.

[3] Ibn Kajjim el-Dževzijje, "Zād el-me‘ād", I tom, str. 69; izdavač: Muesseset er-risāla, Kuvajt, 1996.)

[4] Knjiga je napisana prema rasporedu koji je sačinio egipatski islamski djelatnik JāsinRušdiusvojojknjizinaslovljenojsa: "Minahlākijjātel-islām", izdavač: Džem‘ijjetel-muwāsātel-islamijja, Aleksandrija, 1991., čijusmograđu, također, koristili, naročitoupogleduhadisainjihovihizvorišta.

[5] Halid Muhammed Halid, "Ljudi oko Poslanika", odjeljak o Ebu Sufjanu.

 

Copyright © 2013 Rijaset Islamske Zajednice u BiH