Mekteb

Čovjek svoju ljepotu izražava postupcima

Čovjek je, kako to Kur'an kaže, stvoren "u najljepšem obliku". Pod tim se, naravno, ne misli samo na njegov fizički izgled, već i na one brojne mogućnosti koje su ugrađene u konstituciju njegovog bića. Allah, dž.š., je za Svoga Poslanika, a.s., rekao: "Ti si, doista, veličanstvene ćudi!" (El-Kalem, 4), a kada je njegova žena Aiša, r.a., upitana o njegovom moralu, rekla je: "Njegov moral bio je Kur'an!"[1]

Sam on, definirajući svoju misiju, kaže: "Poslan sam da usavršim plemeniti moral!"[2]

Jedan čovjek je došao kod Božijega Poslanika, a.s., i rekao mu:

"Daj mi neki savjet!"

"Boj se Allaha gdje god da se nađeš!", kazao mu je Poslanik.

"Reci mi još nešto!", rekao je dotični i Poslanik mu je rekao:

"Svaki svoj ružan postupak proprati lijepim postupkom kojim ćeš izbrisati onaj ružni!"

"Reci mi još nešto!", ustrajavao je onaj i Poslanik mu je rekao:

"Lijepo se ophodi prema ljudima!"[3]

Jednom je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitan koji vjernici imaju najpotpunije vjerovanje (imān), pa je rekao: "Oni koji su najljepše ćudi!"[4]

Jedna od Poslanikovih dova bila je i ova: "Bože moj, naputi me na najljepše ophođenje, jer samo Ti možeš naputiti na ono što je najljepše, a odagnaj od mene ružno ophođenje, jer mi takvo ophođenje samo Ti možeš odagnati!"[5]

Pod izrazom ophođenje izražava se sva ona prefinjenost i uviđavnost, ona etičnost u postupcima koju čovjek prakticira u svome životu i koja tako, uslijed dugotrajne primjene, postane sastavnim dijelom njegove ličnosti. Ljepota u ophođenju može ponekad biti čisto dar Božiji, kada se čovjek rađa sa savršenim umom i sa urođenom sklonošću za lijepim ophođenjem prema svemu što ga okružuje, kakav je slučaj s vjerovjesnicima.

Ponekad se to svojstvo stječe ulaganjem napora, natjerivanjem sebe da se postupi onako kako to nalaže etika. Tako, npr., onaj ko želi da se okiti darežljivošću i nesebičnošću, on mora samoga sebe tjerati da troši u svrhe dobra, da ljude poziva sebi na ručak, da dijeli siromašnima i da ustrajava u tome, da se prisiljava na to dok mu to ne postane sastavnim dijelom njegove naravi, kad će mu trošenje u ono što je korisno biti lahko. Na taj način on će poprimiti narav darežljivosti i plemenitosti. Isti je slučaj i sa svim drugim dobrim karakternim crtama na kojima islam insistira i u pogledu kojih nam Vjerovjesnik, a.s., predstavlja uzor i ogledalo.

Onaj koji bolje osmotri obaveze koje Šerijat nalaže čovjeku ustanovit će da one nisu same sebi svrha, već da su ustvari sredstva kojima se postižu neki ciljevi. Allah, dž.š., npr. za namaz kaže: "Obavljaj namaz, jer namaz, doista, odvraća od razvrata i svega što je ružno, a misao na Allaha još je i veća. Allah zna ono što vi činite!" (El-Ankebūt, 45)

Prema tome, namaz je samo sredstvo. Cilj je da čovjek, pomoću tog sredstva, ostane u čvrstoj vezi sa svojim Stvoriteljem, te da, sljedstveno tome, pored ostaloga prestane biti razvratan i da se kloni svega što je pokuđeno. Tako će se u pogledu onoga koga njegov namaz ne odvrati od toga konstatirati da on to sredstvo nije koristio kako treba.

Ako pogledamo na post, vidjet ćemo da Allah, dž.š., o njemu kaže: "O vi koji vjerujete, propisan vam je post kako je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni!" (El-Bekare, 183) Kako se vidi, i post je samo sredstvo kojim se postiže bogobojaznost, kojim se produbljuje i proširuje svijest o Bogu. Stoga Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: "Onaj koji se ne kloni lažnoga govora i postupanja po tom govoru - pa, Allahu, doista, ne treba ni njegovo ostavljanje hrane i pića!"[6]

Isto je i sa zekatom - i on je jedan vid socijalne skrbi, pobuđivanje osjećaja kod bogatoga prema siromašnome i razvijanje međuljudske milostivosti i pažnje. Iz tog razloga, predbacivanje siromašnome zbog toga što se za njega izdvaja dio svoga imetka, obezvrjeđuje zekat, kako to kaže Allah, dž.š.: "O vi koji vjerujete, nemojte svoje sadake obezvrjeđivati prigovorom i uvrjedom!" (El-Bekare, 264) Naime, to je zbog toga što takav zekat, takvo materijalno izdvajanje, onoga koji to čini ne dovodi do pravoga cilja - do razvijanja osjećanja milosti i bratstva, do razvijanja svijesti o tome da siromah polaže pravo na taj dio imovine, da je on brat onoga koji izdvaja svoja sredstva...

Isto važi i za sve druge naredbe, kakve su, npr., dobročinstvo prema roditeljima, njegovanje rodbinskih veza, briga o jetimima, dobrosusjedstvo, lijep odnos među supružnicima, ugošćavanje gosta, opraštanje, časnost, pouzdanost, pravednost... Sve to nije ništa drugo do plemenit moral - ukoliko jedan takav moral postane odlika jedne zajednice, jednoga društva, tada će i najveći broj članova toga društva biti dobar, moralno i duhovno zdrav, i takvo društvo će živjeti u spokoju i harmoniji.

Isto je to načelo zastupljeno i u pogledu zabrana, poput, npr., zabrane neposlušnosti prema roditeljima, bluda, krađe, varanja, nevjernosti, nasilja, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi s ciljem izazivanja nesloge među ljudima, ubistva, kamate, bestidnosti, psovke, agresivnosti itd. To nije ništa drugo do zabrana razvijanja lošeg morala, koji među ljude unosi razdor i time kvari društvenu zajednicu, dovodi do obespravljenosti, potiskuje vrlinu i zajednicu urušava iznutra.

Istinu je rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.:

"Najdraži mi je od vas, i najbliži će mi biti na Sudnjem danu, onaj koji je najljepšega morala, a najmrži mi je od vas, i najudaljeniji će biti od mene na Sudnjem danu brbljivac, klepetalo i razmetljivac!"

"Božiji Poslaniče", rekli su prisutni, "znamo za brbljivca i klepetala, no reci nam ko je razmetljivac?"

"Onaj koji se razmeće pričom, koji se oholi!", rekao je Poslanik.

Kako se vidi, uzvišeno mjesto na Sudnjem danu neće se moći postići bez lijepog ponašanja. Naime, najuzvišenije mjesto jest, nesumnjivo, ono koje će zauzeti prvak svih ljudi, poslanik Muhammed, a.s., i tom mjestu će biti najbliži oni ljudi koji su u lijepom ponašanju dostigli najviše stupnjeve, koji su se najviše približili ponašanju kakvo je imao onaj "čiji je moral bio Kur'an", kako je za nj rekla njegova žena Aiša.

 

Mustafa Prljača


[1] Hadis bilježe Muslim i Ahmed.

[2] Hadis bilježe Ahmed, Bejheki i Malik u svom "Muvettau", posredstvom Ebu Hurejrea, r.a.

[3] Hadis bilježe: Tirmizi (poglavlje o dobročinstvu) i Ahmed, posredstvom Ebu Zerra el-Gifarija, r.a.

[4] Hadis bilježe: Tirmizi, Nesai, posredstvom Ebu Hurejrea, r.a., zatim Ahmed (čiju verziju Ibn Hibban ocjenjuje autentičnom/sahih), te Hakim.

[5] Hadis bilježi Muslim, posredstvom Alija ibn Ebi Taliba, r.a.

[6] Hadis bilježe Buhari, Tirmizi i Ebu Davud u svojim poglavljima o postu, te Ibn Madže i Ahmed.

 

 

 

 

 

Copyright © 2013 Rijaset Islamske Zajednice u BiH