Mekteb

Dobročinstvo prema roditeljima

Dobročinstvo prema roditeljima podrazumijeva poduzimanje svega onoga što oni zaslužuju. Oni su, naime, svome djetetu prethodno podarili brojne blagodati: bili su uzrokom njegova nastanka, odgajali su ga i pazili, trošili svoja sredstva na njega... Koliko su noći probdjeli kako bi on mogao spavati, koliko su puta, možda, ostali gladni kako bi se on mogao najesti! Koliko su morali podnijeti bola i koliko brige da bi njemu osigurali sigurnost i bezbrižje.

Iz tih razloga vidjet ćemo da Allah uzvišeni, zahtijevajući da se Njemu bude u pokornosti, da se u svemu izražava Njegova jednost, taj zahtjev propraćuje nalogom za dobročinstvom prema roditeljima: "Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite!" (El-Isrā', 23) Isto tako, zahvalnost prema roditeljima stavlja u istu ravan s izražavanjem zahvalnosti prema Njemu: "Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim!"

Kada je Božiji Poslanik, a.s., upitan koje je djelo najdraže Allahu uzvišenome, rekao je: "Namaz obavljen u za njega predviđenom vremenu!" Kada je upitan: "A potom?", rekao je: "Dobročinstvo prema roditeljima!", da bi, tek na slijedeće: "A potom?" kazao: "Borba na Božijem Putu!" [1]

Kako se vidi, dobročinstvo prema roditeljima spada u najbolje djelo poslije namaza, koji je, kako je poznato, temeljni stub islama.

S druge strane, neposlušnost prema roditeljima jedan je od najvećih grijeha, shodno Poslanikovim, a.s., riječima:

"Hoćete li da vas obavijestim o najvećim grijesima?!"

"Hoćemo, Božiji Poslaniče!", kazali su oni. "Dakako da hoćemo!"

"To su:", kazao je, "mnogoboštvo i neposlušnost prema roditeljima!"

U tom trenutku bio je naslonjen te je sjeo. "I lažno svjedočenje!", dodao je i to stao ponavljati..."[2]

Ovaj je hadis potvrda riječi Uzvišenoga: "Reci: "Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Njemu nikoga ravnim ne smatrate, da roditeljima dobro činite...!" (El-En‘ām, 151)

Gospodar naš Uzvišeni zabranjuje da se roditeljima kaže makar samo riječ "Uf!", kao izraz ozlojeđenosti i odbijanja, kao što zabranjuje da se prema njima bude grub i osoran. Sve što je, dakle, veće od riječi "uf!", sve je gore i time je veća njegova osuda. Isto tako, Božiji Poslanik, a.s., zabranio je da se bude uzrokom njihova psovanja, makar se za nešto takvo i ne imala namjera. On je to ubrojao u velike grijehe.

"U velike grijehe", kazao je, "spada i to da čovjek psuje svoje roditelje!"

"Božiji Poslaniče", kazali su oni, "zar ima neko ko psuje svoje roditelje?!"

"Ima!", rekao je on. "Čovjek nekome opsuje njegova oca, pa i on njemu opsuje njegova oca... Opsuje mu majku, pa i on njemu opsuje njegovu majku!"[3]

Dobročinstvo prema roditeljima - to je njihovo podržavanje u njihovim željama. Neposlušnost prema roditeljima - to je djelovanje suprotno njihovim željama koje su šerijatski legitimne. Prema tome, ako jedno od njih dvoga nešto naredi, dijete je obavezno poslušati njegovu naredbu, ukoliko u tome nema nečega što bi po Šerijatu izražavalo neposluh prema Bogu. "Čovjek se ne smije pokoravati neposluhu prema Stvoritelju!"

Tirmizi bilježi slijedeću izjavu Abdullaha ibn Omera - Bog bio zadovoljan s njime! - : "Ja sam bio oženjen jednom ženom koju sam volio, međutim moj otac je nije volio pa je tražio od mene da se razvedem od nje, no ja sam to odbijao učiniti. Kad sam to ispričao Vjerovjesniku, s.a.v.s., on mi je rekao: "Abdullah, pusti tu svoju ženu!" i ja sam je pustio!"[4]

Dobročinstvo prema roditeljima ne podrazumijeva samo roditelje muslimane već se to dobročinstvo i pažnja prema njima moraju iskazivati i u slučaju kada su nemuslimani. Od Esme, kćerke Ebu Bekra es-Siddika - Bog bio zadovoljan sa njom! - prenosi se slijedeće: "Kod mene je, za vrijeme Kurejšija i onog mirovnog sporazuma koji su postigli sa Vjerovjesnikom, a.s., sa svojim ocem došla moja majka, koja je bila mnogoboškinja, i ja sam se u vezi s tim obratila Vjerovjesniku. Rekla sam:

"Moja je majka došla kod mene, želi da me obiđe, no ne želi primiti islam pa: da li da je primim?"

"Svakako!", kazao mi je Poslanik. "Održavaj vezu sa svojom majkom!"[5]

Prema mišljenju nekih stručnjaka ovaj događaj bio je povod objavi sljedećeg ajeta: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični!" (El-Mumtehana, 8)

Prenosi se da je jedan čovjek došao kod Božijega Poslanika, a.s., tražeći dozvolu da se uključi u borbene redove muslimana.

"Jesu li ti živi roditelji?", upitao ga je Poslanik, pa kad mu je odgovorio potvrdno, rekao mu je: "Neka tvoja borba na Allahovu Putu bude u pažnji prema njima dvoma!"[6]

Isto tako, kod Vjerovjesnika, a.s., je došao jedan čovjek da mu prisegne na iseljenje (hidžra), ostavivši iza sebe uplakane svoje roditelje, našta mu je Vjerovjesnik, a.s., rekao: "Vrati im se, pa ih razveseli onako kako si ih rastužio!"[7]

Sve ono što se u ovom smislu vezuje za očeve i matere, odnosi se i na djedove i nane, jer su i oni, isto tako, očevi i matere. I, ma kakvo čovjek pokazao dobročinstvo prema svojim roditeljima, nikada neće u cijelosti podmiriti svoju obavezu prema njima, niti istomjerno uzvratiti na dobročinstvo koje su oni pokazali prema njemu. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: "Dijete se ne može svome roditelju primjereno odužiti, osim ako ga nađe kao roba pa ga otkupi i dadne mu slobodu!"[8]

Jedan čovjek je došao kod Poslanika, a.s., i rekao mu:

"Moji roditelji su doživjeli duboku starost i ja sam ih dugo pazio, onoliko koliko su i oni pazili mene dok sam bio mali, pa jesam li izvršio svoju obavezu prema njima?"

"Nisi!", kazao mu je Poslanik. "Jer, dok su oni to činili prema tebi oni su žudili za tim da ti poživiš, dok ti to činiš jedva čekajući da oni umru!"

Treba kazati da dužnost dobročinstva prema roditeljima ne prestaje smrću roditelja, već se ona proteže i nakon njihove smrti. Tako je jedan Medinjanin došao kod Božijega Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu:

"Božiji Poslaniče, da li na meni ostaje još ikakva obaveza prema mojim roditeljima nakon što presele na Drugi svijet?"

"Ostaje!", kazao je Poslanik. "Dužan si im klanjati dženazu, upućivati dovu za oprost njihovih grijeha, izvršiti obaveze koje su bili preuzeli, s pažnjom se odnositi prema njihovim prijateljima i održavati rodbinske veze koje i imaš zahvaljujući njima. Eto, to je ono što si dužan prema njima nakon njihove smrti!"[9]

Dobročinstvo prema starim roditeljima spada u red najvažnijih oblika pokornosti Bogu i jedan je od najboljih načina da se prispije u blizinu Božiju, jer stari roditelji su u toj svojoj životnoj fazi najprječi da im se ukaže pažnja. Stoga je sretan onaj ko pohiti iskoristiti priliku i dobar biti prema njima prije nego mu to, njihovom smrću, više ne bude dostupno, što će mu biti uzrokom kajanja. Nesretan je onaj ko prema njima bude izražavao neposluh. Tako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

"Jadan je onaj!... Jadan je onaj!... Jadan je onaj!"

"Ko, Božiji Poslaniče?!", upitali su prisutni, i on je rekao: "Ko doživi da njegovi roditelji ostare, ili jedno od njih dvoga, pa i pored toga ne uđe u Džennet!"[10]

Naš Gospodar nam je naredio da roditeljima budemo ponizni, da im se povinjavamo, da na lijep i prijazan način razgovaramo sa njima, da za njih upućujemo dovu Bogu i da milostivi budemo prema njima...; rekao je: "I obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, kako su i oni mene, kad sam bio dijete, njegovali!" (El-Isrā', 23-24)

Isto tako, dobročinstvo prema roditeljima čovjeka uvodi u Džennet. Na Ovome pak svijetu jedan takav čin povlači za sobom lijep odnos vlastite djece prema nama, shodno Vjerovjesnikovim, a.s., riječima: "Budite dobri prema svojim roditeljima, pa će i vaša djeca biti dobra prema vama!"[11]

Dobročinstvo prema majci ima prednost nad dobročinstvom prema ocu; ljubav prema njoj i pažnja trebaju biti triput veći od onih koji se pokazuju prema ocu. Jer, majka je više trpjela: nosila je dijete u svome stomaku, rađala ga, dojila... Uz to, skoro da odgajanje djeteta isključivo vrši majka, da se otac porijetko nađe u toj ulozi.

Jedan čovjek je došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i upitao ga:

"Božiji Poslaniče, koji je ljudski stvor najprječi da se prema njemu odnosim lijepo?"

"Tvoja majka!", kazao mu je on.

"A onda?", upitao je onaj i Vjerovjesnik je opet rekao: "Tvoja majka!"

"A potom?", upitao je opet onaj i Vjerovjesnik je ponovo rekao: "Tvoja majka!" Nakon toga rekao je: "Tvoj otac!"[12]

Imam Malik bilježi kako mu se jedan čovjek obratio tražeći da mu objasni kako da postupi. "Moj otac se nalazi na putu", rekao mu je, "pa je poslao glasnika pozivajući me sebi. Ja sam uz svoju majku i ona mi ne dopušta da pođem na put, traži da ostanem sa njom - koje od njih dvoga trebam poslušati?!" Imam Malik mu je rekao: "Poslušaj oca, a prema majci nemoj biti neposlušan!" Dotični je tako od njega izišao zbunjen, ne razumijevajući njegov odgovor.

Naime, biti pokoran roditeljima stroga je obaveza muževljeva i nalazi se neposredno iza pokornosti Bogu. Stvar je, u pogledu žene, nešto drukčija: njezina pokornost mužu dolazi ispred pokornosti roditeljima, shodno Poslanikovim, a.s., riječima: "Ženi koja obavlja propisane joj namaze, koja posti mjesec ramazan, koja vodi računa o svojoj neporočnosti i koja je pokorna svome mužu bit će rečeno: 'Uđi u Džennet na koja vrata želiš!'"[13]

Berićetnost dobročinstva prema roditeljima nema granica. Vjerovjesnik, s.a.v.s., navodi nam primjer te berićetnosti; on kaže: "Dok su trojica ljudi išli, udarila je kiša i oni su se sklonili u jednu pećinu na planini. Utom je ispred ulaza u tu pećinu pala planinska stijena i zatvorila ih. Onda su oni među sobom rekli: - Hajde da razmotrimo ima li kakvih dobrih djela koja smo učinili u ime Boga pa da, pozivajući se na to, zamolimo Allaha, neće li nam On pomaknuti stijenu!

Jedan od njih je rekao:

- Bože moj, kod mene su bila moja dva ostarjela roditelja i žena mi, a imao sam i sitnu djecu za koju sam napasao stoku, pa kad bih dotjerao stoku sa pašnjaka, pomuzao bih je i mlijeko bih dao prvo svojim roditeljima pa onda svojoj djeci. Jednog dana me je potraga za pašom odvela daleko tako da sam se vratio kasno navečer, te sam njih dvoje zatekao zaspale, no stoku sam pomuzao kao i ranije, pa sam donio to mlijeko i stao kod njihovih glava - nisam ih htio buditi iz sna, a nisam htio ni prije njih dati mlijeko sitnoj djeci svojoj. Djeca su od gladi vrištala kod mojih nogu i mi smo tako ostali sve do zore. Ti znaš da sam to učinio žudeći samo Tvome zadovoljstvu pa, stoga, pomakni nam malo ovu stijenu da kroz otvor možemo vidjeti nebo!

Allah je tada stijenu malo pomakao, i oni su mogli vidjeti nebo!

Drugi je rekao:

- Bože moj, ja sam imao jednu rodicu i tako sam je volio kako samo muškarac može voljeti ženu, i jednom sam je poželio imati no ona mi se nije dala. Međutim, kad je jednom nastupila sušna godina, ona je došla kod mene i ja sam joj dao stotinu i dvadest dinara, s tim da mi se prepusti, i ona je pristala na to. No, kada sam joj se primakao (u drugoj verziji stoji: kad sam se našao među njenim nogama), rekla je: 'Boj se Allaha, ne kidaj prsten moje nevinosti bespravno! - i ja sam tada odstupio, premda mi u tom trenutku ništa nije bilo draže od nje, i još sam ostavio i one zlatnike koje sam joj bio dao - Bože moj, ako sam to doista učinio imajući pred očima samo Tvoje Lice, izbavi nas iz situacije u kojoj se nalazimo!

I Allah im je stijenu pomaknuo, međutim to nije bilo dovoljno da mogu izići.

Treći je rekao:

- Bože moj, ja sam bio unajmio neke radnike i svima im isplatio njihove nadnice osim jednome od njih, koji je svoju nadnicu ostavio i otišao. Ja sam tu njegovu zaradu stao razvijati, tako da se od nje nakupilo mnogo blaga. Nakon nekog vremena on je došao i rekao mi: 'O, robe Božiji, daj ti meni onu moju zaradu!, i ja sam mu rekao: - Sve ovo što vidiš tvoja je zarada! - 'O, robe Božiji', kazao je on, 'nemoj zbijati šalu sa mnom!' 'Ne zbijam šalu', rekao sam i on je sve to uzeo i otjerao, ne ostavivši meni ništa - Bože moj, ako sam to učinio imajući pred očima samo Lice Tvoje, izbavi nas iz ove situacije! - i stijena se pomaknula i oni su izišli odatle i otišli dalje!"[14]

Iz ovoga se nahodi da dobročinstvo prema roditeljima izbavlja i iz pogibelji. Isto tako, razumije se da se na ta svoja djela čovjek može pozvati obraćajući se Allahu u situaciji kada zapadne u nevolju i nadati se da će ga Allah na temelju toga izbaviti.

Postoji i jedna druga priča. Držimo da ju je uputno ovdje navesti kako bismo razaznali neka prava koja otac ima kod svoga sina. Naime, kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., došao je jedan čovjek i rekao mu: "Božiji Poslaniče, moj otac mi je uzeo moj imetak!", našta mu je Poslanik, a.s., rekao da mu dovede oca.

Utom je Vjerovjesniku došao Džibril, a.s., i rekao mu: "Allah ti upućuje selam, i kaže ti: 'Kada ti dođe starac upitaj ga o onome što je pomislio u sebi, a što mu ni uši čule nisu!"

Tako, kada je starac došao, Vjerovjesnik ga je upitao: "Zašto se tvoj sin tuži na tebe? Zar, zbilja, želiš da mu uzmeš njegov imetak?!"

"Upitaj ga, Božiji Poslaniče", rekao mu je starac, "da li ja taj njegov imetak trošim i na šta drugo do na jednu od njegovih tetaka, mojih sestara, odnosno sestara njegove majke, i na sebe!"

"Hajde, ostavimo sad to!", kazao mu je Božiji Poslanik, a.s. "Nego, reci ti meni šta je to što si rekao u sebi, a što ni tvoje uši čule nisu?!"

"Božiji Poslaniče", rekao je starac, "Allah nam stalno povećava povjerenje u tebe - ta, doista sam rekao u sebi nešto što ni moje uši čule nisu!"

"Da čujem, reci šta si rekao!", kazao je Poslanik, a.s., i starac je izdeklamovao:

 

Ja kao bebu te hranih, i bdjedoh nad tobom u ranoj ti mladosti tvojoj,

a ti me za prjevaru tužiš baš u onom što sakupih za tebe, i usto srdiš se još!

A noć kad bijaše te gostila bolešću nekom i mene držaše budnim, uznemirenim,

kao da bijah ja na tvome mjestu, a ne ti sam, bolešću prikovan -

tako mi oči suzne bijahu tad...

I sad se bojiš da ću te uništit', iako znam da smrt je samo odgođen tren.

Pa i kad zreo postade ti, ja ni tad u te ne upirah oči,

i opet ti grubost i drčnost dade mi na dar,

kao da blagodavalac si ti, i darivatelj dobara svakakvih.

Pa kad već ne paziš na pravo moje očinsko, da hoćeš makar k'o bližnji mi komšija bit',

i komšijstvo mi priznati -

pa ne škrtarit' sa mojim, ako već hoćeš sa svojim,

imetkom na me trošeći!

 

Poslanik je tada sina uzeo za odjeću i rekao mu: "I ti i tvoj imetak pripadate tvom ocu!"[15]

Posebno je lijepo činiti dobro i prijateljima svojih roditelja, s njima održavati kontakte, posjećivati ih. Poslanik je rekao: "Jedno od najvećih dobročinstava jest da čovjek održava odnose s ukućanima prijatelja svojih roditelja!"

"Mi smo bili kod Božijega Poslanika, a.s.", kaže jedan Poslanikov savremenik, "kad je kod njega došao jedan čovjek iz plemena Benu Selema. ‘Božiji Poslaniče', upitao je, ‘ima li kakvo dobro koje bih mogao činiti za svoje roditelje nakon njihove smrti?' ‘Ima', kazao je Poslanik. ‘Blagosiljaj ih, moli Boga da im oprosti grijehe, ispoštuj obaveze koje su oni preuzeli, plemenito se odnosi prema njihovim prijateljima i čuvaj rodbinske veze kojih bez njih ne bi bilo!"

Od Abdullaha, sina drugog halife Omera, prenosi se "da je on imao jednog magarca na kojem bi se, kad bi izišao u Mekku, odmarao kad bi mu dosadilo jahanje na devi, i da je imao čalmu koju je stavljao na glavu. Jedanput je bio na tom svom magarcu, kad je pored njega naišao neki beduin, i on ga je upitao:

- Jesi li ti taj i taj?

- Jesam - odgovorio je on i Abdullah mu je dao magarca i rekao mu da ga uzjaše, i pružio mu svoju čalmu da je stavi na glavu. Kad ga je jedan od onih koji je tu bio sa njim upitao zašto je tako postupio, on mu je rekao:

- Čuo sam Božijega Poslanika, a.s., kad je rekao: "Jedno od najvećih dobročinstava jest da čovjek nastavi održavati vezu s onima koje je njegov otac volio i nakon što njegov otac ode!" A otac ovoga bio je blizak prijatelj mog oca Omera!"

Poslaniku je jedanput došla jedna žena i on je ustao i srdačno je dočekao, te s njom ljubazno razgovarao. Kad su ga upitali ko je ona, rekao je: "Ona nam je bila prijateljica dok je Hatidža (tj. njegova prva žena) bila živa. Odanost prijateljima je dio vjere!"

 

 

Mr. Mustafa Prljača


[1] Hadis je u kategoriji hadisa u pogledu kojih postoji saglasnost Buharija i Muslima (muttefeq alejh), koji ga i bilježe posredstvom Ibn Mesuda, r.a.

[2] Hadis bilježe Buhari i Muslim, posredstvom Ebu Bekre, r.a.

[3] Hadis bilježe: Buhari, Muslim i Ahmed, posredstvom Abdullaha, sina Amrova, r.a.

[4] Hadis bilježe: Ahmed, Ebu Davud (u nešto drukčijoj formi, ali sa istim smislom) i Ibn Madže.

[5] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[6] Hadis bilježe: Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i En-Nesai, posredstvom sina Amra ibn el-Asa, r.a.

[7] Hadis bilježe: Ebu Davud (poglavlje o džihadu), En-Nesai i Ibn Madždže.

[8] Hadis bilježe: Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea, zatim Ebu Davud ("Ulaganje truda") i Ibn Madže.

[9] Ebu Davud ("Ulaganje truda") i Ibn Madže.

[10] Hadis bilježe Muslim ("Dobročinstvo") i Tirmizi ("Pozivi"), posredstvom Ebu Hurejrea, r.a.

[11] Hadis bilježi Taberani u svom "Evsat"-u, posredstvom Ibn Omera.

[12] Hadis bilježe Buhari i Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea, r.a.

[13] Hadis bilježe Ahmed i Taberani, posredstvom Abdurrahmana, sina Avfova, r.a.

[14] Hadis bilježe Buhari i Muslim, posredstvom Abdullaha, sina Omerovog.

[15] Hadis bilježi Ibn Madždže - od Džabira, koji ga prenosi posredstvom Amra, Amrova oca i djeda - u poglavlju "Šta čovjeku pripada od imovine njegova djeteta". Navodi ga i Qurtūbi pri svom tumačenju ajeta: "...I dobročinstvo prema roditeljima!"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright © 2013 Rijaset Islamske Zajednice u BiH