Mekteb

Članci

Ne boj se, Allah je s nama!


Povodom Nove hidžretske godine

 

Ne boj se, Allah je s nama!

(IGROKAZ)

 

Čin 1

STEPENICE ISTINE

 

Dječak i knjiga izlaze na scenu i razgovaraju, usput zastajkuju, idu i kruže po pozornici kao da su u šetnji. S vremena na vrijeme sjednu jedno spram drugoga. Ustaju i šetaju.

 

Dječak:

            Rekla si knjigo da sam sretan dječak jer sam za druga izabrao tebe, da sam bogat jer mi ti nudiš bogatstvo, da sam vječan jer mi ti putove kazuješ. Ali ja, knjigo, evo i danas sam se vraćam iz škole. Zar to nije čudno? Uvijek mi govoriš o najodabranijem društvu kojem me vodiš, a ja sam uvijek sam, čak i nastavnicima sam znatiželjom razdražio strpljenje. Ne razumijem. 

Knjiga:

            Dječače, ne žuri se! Još dok si učio prvo slovo uzeh te za krhku ručicu i povedoh u visine. Svako je slovo, čak svaki zarez stepenica na putu k sjajnim zvijezdama. Put je dalek. Zvijezde su daleko a njihov sjaj priziva te sve jače. Znaš li da tvoje znanje svijetli stanovnicima vasione kao što zvijezde svijetle stanovnicima neba?! Kruna na tvojoj glavi sada se vidi iz oblaka. Odredištu valja stići.

Dječak:

            Znači sad sam u magli... Kud me to vodiš? Koliko je još ostalo do kraja puta?

Knjiga:

            Tren, dječače, ljudski je hod samo tren a nagrada vječna. Tvoje će znanje obući nagizdano ruho ljubavi i uvesti te, kad mene više ne bude, u društvo odabrano. Želiš li nazad?

GARU_SEVR

Dječak:

            Hm! Ne, ne želim u poniženje, u učmalo neznanje. Želim naprijed!

Knjiga:

            Tako sam i mislila.

Dječak:

            Ali ja sad u magli oblaka ne vidim ništa. Ne znam gdje sam, ni kuda bih pošao. Samo znam da ne želim nazad. Kuda me to vodiš?

Knjiga:

            Zar si počeo sumnjati u moje putokaze? Vodim te davno rečenom obećanju.

Dječak:

            Ma ne, imam povjerenja u tebe, ali sam usamljen... u duši mi stud. Mogu li izdržati? Eto, reci mi kako da pobijedim ovaj mrak, ovu uroćenu sjetu oko mene.

Knjiga:

            Ljut si, a kad je čovjek ljut više se ne sjeća čemu sam ga učila. Zar ti nisam rekla još dok si bio sasvim malo dijete da žurba ne vodi naprijed, naprotiv, uvijek vraća nazad. Uvijek razmisli pa kreni naprijed.

Dječak:

            Lahko je tebi, ti uvijek kazuješ kako bi trebalo, a ja uvijek moram u mraku naći stepenicu i biti siguran da mi je noga na čvrstom. Mogu li ja to?

Knjiga:

            Uredu, ako ne želiš dalje ostavljam te samog, slobodno se vrati nazad. Uredu, odlučio si da ti više ne budem vodilja. Sam si odabrao. (Knjiga se okreće i kreće sa pozornice.)

Dječak:

            Čekaj! Čekaj! Želim dalje jer znam da me nikad nisi prevarila. Želim nastaviti put odabrane sudbine.

Knjiga:

            Uvijek me čudi zašto u tvojoj znatiželji ima toliko nestrpljenja i zašto uvijek toliko glasno iznudiš novu lekciju. O čemu želiš da ti pričam.

Dječak:

            Pričaj mi...,  sama si  već kazala, o potpuno novoj, čistoj stanici, ali pazi želim da čujem u novoj priči kako su ljudi prije mene koračali tegobnim stazama.

Knjiga:

            Sjedi! Priča je podjednako i tužna i sretna,  mogao bi se okliznuti. Pažljivo slušaj!

(Dječak se „pretvoren" u uho namjesti na stolici sa otvorenom šakom držeći bradu. )

Knjiga:

Život je počeo pružati sa Istoka svoje korijenje širom meridijana. I uvijek je zloba stizala na vrijeme zasjeći razgranate mladice. S vremena na vrijeme odabranici su pozivali na stazu dostojanstva, u okrilje mira i dobra, ali...

Dječak (spusti ruku i protestuje):

            Knjigo, ti se šališ sa mnom. Pričaš mi nerazumljivim jezikom. Ne razumijem te. Zašto?

Knjiga:

            Ljudi su obdareni zajedljivim nestrpljenjem. Kada vam pričam jasno, doslovno, kažete da znate i da vam je nastavak dosadan, a kada vam pričam tajnovito, pomalo skriveno, bez daha slijedite nagovještaje kako bi sami otkrivali pojedinosti, kako bi sami istražili najskrovitije tajne.

Dječak (gestakulirajući  rukom):

Pa naravno, sjećam se, mudrice, kako si mi, ne tako davno, kazala da je u povijesti zabilježen događaj ali ne i osjećaj i da mi kroz zamišljeni osjećaj jedino možemo znati i slutiti kako je to zaista bilo... Dobro, pa šta ako smo takvi... ljudi smo.

Knjiga:

            Priča koju ti hoću ispričati ima dosta skrivenih  poimanja duše. Ispričaću ti je doslovno bez pouka. Ti je dobro pamti, jer ćeš cijeli život razumijevati poruke.

Dječak (ustaje):

            E sad si pretjerala! Kako jedan trenutak koji se meni nije desio mogu razumijevati cijeli život i kakva je to priča.

Knjiga:

            Stvarno si nestrpljiv. Smiri se! Priča o kojoj želim da govorim  potpuno je izmijenila smjer života na Zemlji. Od tada više nije moguć apsolutni povratak neznanju. Od tada na potpuno čistoj stranici ispisujete svoju povijest.

Dječak (sjeda):

            Ponovo me zavitlavaš. Pričaj mi o kome je riječ, o čemu?

Knjiga:

            Allah je ljude, nakon što ih je stvorio i  nastanio na Zemlji, upućivao na ispravan način života preko svojih poslanika. Ali prečesto su oni koji su slijedili Put istine, zbog nerazumijevanja onih koji su ostali lutati, morali iseliti, preći iz jednog mjesta u drugo,   inače... Da, čak su neke i ubijali... jer ...

Dječak (upada u njen govor i vraća otvorenu šaku na bradu):

            Čekaj! Čekaj! Zar su i Božji poslanici selili iz mjesta u mjesto!? Zašto?

Knjiga:

            Istina, dječače, nije lahka, jer je obično u vašem svijetu interesa usamljena. O tome ću ti pričati drugi put. Želim da ti ispričam to što smjeram. Kasnije ti traži odgovore na sva pitanja koja  sad naviru. Imaš cijeli život pred sobom.

Dječak (desnu ruku stavlja na pojas i njom podupire lijevu koja je na bradi):

            U pravu si. Stvarno sam nestrpljiv. Počni!

Knjiga:

            Najprije hoću da te pitam. Zamisli da se mi nismo upoznali. Gdje bi ti sada bio?

Dječak:

            Čuj gdje? Pa negdje na sokaku? Pijaci? Ne znam. Tamo gdje je igra i zabava krajnji smisao postojanja. Ne, ne znam. Možda... Čudno pitaš!

Knjiga:

            Želiš li to?

Dječak:

            Ne. Apsolutno ne želim dimne kafane, urnebesne gluposti, jednolična ponavljanja bez novih misaonih spoznaja. Ne! Definitivno to ne želim.

Knjiga:

            Zato što znaš, zato što saznaješ, zato što učiš i s visine dalje vidiš, ako ništa, vidiš što ne treba činiti u životu.

Dječak:

            Znam! IKRE' BISMI RABBIKE'L-LEZI HALAK, uči čitaj, istražuj, saznaji. Govorićeš mi o Muhamedu, 'alejhi's-selam.

Knjiga:

Da. Prije preseljenja iz Mekke u Medinu Poslanik i prvi muslimani doživjeli su nezapamćene torture, izolaciju, podrugivanje. Čak si ih i tukli. Mnoge Mekkelije jednostavno nisu željeli da se u Mekki bilo šta priča osim ono što žele. Zato su mrzili, kako su oni to zvali, novu vjeru. Međutim, muslimani su vidjeli više od mušrika jer su život gledali srcem i dušom. Kad saznaš i kad svijet tako gledaš jasno je da ne želiš učestvovati u laži i nepravdi.

HIDZRA

Dječak (tužno s puno saosjećanja):

            Je li im, zaista, bilo toliko teško? Koliko je to trajalo?

Knjiga:

            Dugo, dugo je trajalo. Najteže im je bilo od 619. do 622. godine.

Dječak (spušta ruke i namješta se u opušteniji položaj):

            A zašto odmah nisu preselili u Medinu čim su pritisci počeli?

Knjiga:

            Nisu imali dozvolu od Allaha, dželle šanuhu. Trebali su uložiti sve napore da ostanu u svom rodnom gradu, da učine sve što je potrebno kako bi odbranili i prenijeli Istinu. Želiš li reći da treba pobjeći čim se tegoba malkice pojavi?

Dječak:

            Ne. Nastavi dalje priču.

Knjiga (pokazuje rukom prema ulazu na scenu):

            Pogledaj ovu stranicu! Sama ću je prevrnuti.

Dječak: (Gleda, osvrće se gleda. Ne vidi. Ostaje zagledan .........)

Knjiga: (Rukama zatvara jedan dio zavjese i otvara je)

 

 

Čin 2

ZLATNI ŠTIT

Knjiga:

            Kad su Kurejšije - nevjernici čuli da se ashabi iseljavaju - čine hidžru i da Poslanik ima drugova dalje od njih pokušali su ga spriječiti da se iseli. Sastali su se u vijećnici - kući Kuseja ibn Kilaba. Taj sastanak je prozvan Ennudij, zbog njihovog savjetovanja, a nikada nisu donosili odluku na tom mjestu. Tu niko nije mogao ući osim Kurejšija.

Pogledaj šta se desilo!

Na scenu izlaze učesnik 1, učesnik 2, Ebul Buhtari, Starac Nedždij, Ebul Esved bin Amr El-Amiri, Ebu Džehl.

Ulaze i na vratima stoji starac Nedždij.

Učesnik 1:

Ko je ovaj starac?

Učesnik 2:

Ovaj starac je mudrac iz Nedžda. Saznao je za ovo vijećanje i prevalio dugačak put da nam pomogne. On bi nam mnogo mogao pomoći svojim savjetima.

Ebul Buhtari: (grlato i ljutito)

 Predlažem, časni skupe, da se Muhammed odmah uhapsi, da se okuje i zatvori pa neka u tamnici doživi ono što su doživjeli svi pjesnici prije njega koji nisu voljeli naše kipove. Da vidimo onda kako će reagovati.

Starac Nedždij:

            Po mom mišljenju ako ga uhapsite i okujete u željezo, pročuće se sigurno o njemu i vijest će izaći iza vrata koja ste zatvorili za njim, te će doći do njegovih drugova a to znači da će vas napasti i oteti vam ga, zatim će se uzdignuti dok vas ne pobjede. Tako ja mislim pa gledajte nešto drugo uraditi.

Ebul Esved bin Amr El-Amiri: (oduševljeno)

            Tako je starče! Protjeramo Muhammeda iz naše zemlje. Nas se ne tiče gdje će on otići.

Starac Nedždij:

Nije ovo dobro. Zar ne vidite kako zanosno govori, kakve privlačne razloge navodi i pobjeđuje srca ljudi sa onim što donosi. Ako to uradite nisam siguran da će ijedan kutak ostati a da ga ne pridobije i da ne pođu s njim protiv vas.

Ebu Džehl:

Ja imam nešto drugo što vama nije palo na um. Mislim da trebate iz svakog plemena po jednog mladića jakog i dati svakom oštru sablju, neka ga nađu i udare svi kao jedan i tako ga ubiju. Tako ćemo ostati mirni od njega a njegova krv će biti raspodijeljena na sva plemena pa neće moći pripadnici Abdul Menafa ratovati protiv svih. Tako ćemo ga se riješiti.

Starac Nedždij:

Ovo što je rekao ne može biti bolje

Svi uglas:

            Tako je. Tako je. Tako je.

(Raziđoše se.)

 Dječak (protlja oči):

            Već viđeno, da u pravu si. Cijela se priča ponovila kroz mnogobrojne ljudske sudbine, kroz retke i uzglavlja historije. Mnogo je, sličnom srdžbom, okrvavljenih zareza u kazivanjima o brojnim narodima. Nastavi, svjetlice.!

Knjiga:

            Nemamo puno vremena. Zato ću ti samo ispričati, a ti ne pitaj puno.

Dječak:

            Nastojaću suzdržati se. A šta je u tom trenutku s Poslanikom?

Knjiga:

            Džibril mu je rekao da ovu noć ne zanoći u svojoj postelji.

Dječak:

            Svejedno ubice su krenule prema kući Poslanika.

Kniga:

            Da, opkolili su kuću. Pratili da Poslanik zaspi kako bi navalili na njega. Aliji leže u njegovu postelju a Poslanik izađe na vrata između neprijatelja. Allah učini da ga niko nije primijetio. Posuo im je po licima prašinu iz ruke i učio ajet iz sure Ja-sin: «Na oči smo im koprenu stavili pa oni ne vide.»

Dječak (začuđeno):

            A Alija je ostao ležati u postelji. Kako je smio? Je li se bojao? Mene bi bilo strah.

Knjiga:

            Dječače, ljubav prema najdražem Božjem robu veća je od straha. Zaboravljaš, jer duša ljubav gleda vječnim očima.

Dječak:

            Ali, knjigo, bio je mlad. Zar nije volio život?

Knjiga:

            Da, volio je život. Vječan život. Biti vječno mlad, biti vječno sretan, biti vječno lijep. Dječače, dječače... Džennet je to, a Džennet je na drugom svijetu. Zato se otvore takva vrata  samo odabranicima. Ona se ne otvaraju svima. Alija ih je žarko želio vidjeti. Tad mu nije bilo suđeno.

Dječak:

            Kako se osjećao?

Knjiga:

            Sačuvana je pjesma hazreti Alije o tome kako se osjećao. Poslušaj!

 

            «Čuvah sebe bolje neg' što bi me zemlja čuvala,

            čuvah sebe bolje od onog što tavafi hram.

            Poboja se Poslanik Božji da ga spletkom ne ometu.

            Iz podlih je spletki izbavio ga Veliki Bog.

            Omrknu Poslanik u pećini siguran,

            A moj spas bi bez zastora u Božjem okrilju.

            Prenoćih među njima a da me nisu optužili.

            Spreman sam bio ako treba ubiti i zarobiti...

Dječak:

            Pećina koja je pružila utočište Poslaniku gdje je ona?

Knjiga:

            U blizini Mekke. I pećina Hira i njena sestrica na brdu Sevr blizu su Mekke. Hira je počašćena Objavom a Sevr u toku hidžre utočištem Poslanika i njegovog prijatelja Ebu Bekra. Govorila je Poslaniku da ide iz nje jer ako ga u njoj ubiju osjećaće se krivom. A pećina Hira dozivala ga je: ' Dođi kod mene Božji Poslaniče!'.....

(Kratka pauza: knjiga sjetna, dječak zamišljen.)

Dječak:

Kolika je? Kakva je?

Knjiga:

            Kad je gledaš očima, mala je, veoma mala, kad je gledaš dušom velika, veoma velika. Ebu Bekr je začepio njene raspukle otvore  komadima rastrgane košulje i u pećini  Sevr ostali su tri dana i tri noći.

Dječak:

            Mušrici? Bili  su jako uvrijeđeni kad ih je umjesto Poslanika dočekao Alija. Kud ih je srdžba odvela?

Knjiga:

            Srditi mahnitali su na sve strane, na svako brdo, na svaki puteljak, nemjerljiva je njihova srdžba. Tako su platili najbolje čitače tragova da ih povedu u potjeru.

Dječak (začuđeno):

            Došli su pred ulaz?

Knjiga:

            Allah je naredio pauku da izveze mrežu.  Dva divlja goluba  svila su gnijezdo.

Dječak:

            Koji su golubovi, želim da ih nahranim.

Knjiga:

            Opet vi ljudi, stvarno ste neki ljudi. Reći ću ti samo da su golubovi  koji se spuštaju u harem porijekla Fejnek i roda su od ona dva goluba iz pećine, to im je nagrada za njihovu zaštitu koju su pružili. Ne pitaj puno. Mlad si nećeš razumijeti. Ne, ne pitaj puno.

Dječak (razočaran):

            Dobro, uredu kad si takva, onda mi nastavi priču.

Knjiga:

            Ljutiš li se? Da sam čovjek odmah bi napustila razgovor s tobom, međutim, knjiga sam. Ljudi, ljudi... ljudi...

Poslanikova_dzamija

Dječak:

            Izvini znatiželjan sam. Gdje su mušrici?

Knjiga:

            Sa štapovima i sabljama pretražili su sve oko pećine. Jedan je pogledao prema pećini i vidio golubove na ulazu. Rekao je da nema ništa. Drugi je insistirao ali je njihov uglednik Umej bin Halef na to rekao da nema potrebe kad je tu pauk ispleo mrežu i prije nego je Muhammed rođen i da je prošao tuda razbio bi golubije jaje.

Dječak:

            Ja bih umro od straha da sam bio tada u pećini. Kako su se osjećali Poslanik i njegov prijatelj Ebu Bekr?

Knjiga:

            Ljudski nema šta, i Ebu Bekr je osjećao strah pa ga je Poslanik ohrabrio: «Šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći.» Rekao mu je: «Ne boj se Allah je s nama.»

Dječak:

            Samo njih dvojica u pećini visokoj

            A neprijatelj kako se brdu pope

            Oko njih kruži li kruži

            Od svega su samo saznali

            Da Poslaniku najdraži od ljudi s njim je.

            Drugi niko s njim ne bi ni mogao biti.

Knjiga:

            Ebu Bekr se nije mnogo bojao sebi. Bojao se ponajviše da se Poslaniku što ne desi zato je na putovanju čas išao sa njim, čas iza njega ili ispred.

Dječak:

            Kada su napustili pećinu?

Knjiga:

            Čim se potjera razišla krenu li su. U Medinu su stigli u petak nakon više od 12 godina Poslanstva. Usput se desilo još puno toga. O tome ću ti govoriti drugi put. Od hidžre počinje preokret nauke, progresa i ono slobode što je bilo i što će biti u tvom svijetu među ljudima. Ustani vrijeme je da krenemo.

Dječak:

            Volio bih da mi još pričaš ali ako ti tako želiš spreman sam. Kuda me vodiš? Već toliko puta te pitam a ti mi ne pružaš odgovora.

Knjiga:

            Istini vječnoj. To je najbolji put. Istina ne prestaje ako je Istina, a ako prestaje onda nije Istina. Njoj te Allah zove. Ne boj se Allah je s nama!

Dječak (ustaje):

            Bismillahi'r-rahmani'r-rahim

Drže se za ruku i izlaze sa scene.

 

Dok se spušta zavjesa hor uči kasidu:

 

Snovi

 

Dragi Bože daruj me

Da bar noćas usnijem

Oko Mekke putove

Dvije drage pećine.

 

Je li Hira ostala

S Poslanikom zbunjena

Je li odmah raspukla

Od jačine govora?

 

Je li njena sestrica

Poslaniku tepala

Je l' i ona molila

Za to gnijezdo goluba?

 

Je li pauk prestao

Plesti zlatne oklope

Šta je srce lupalo

Usred duge opsade?

 

Dragi Bože daruj me

Da bar noćas usnijem

Iznad Mekke gazije

Kad se bajrak razvije.

 

Daj da čujem tekbire

Da mi srce umire

Daj mi snagu imana

Daj mi snagu ja Rabbi...

 

* * *

Hasan Eminović

 

 

Copyright © 2013 Rijaset Islamske Zajednice u BiH